U Maleševcima, Tobutu, Puškovcu, Tutnjevcu i Zabrđu kao da je na trenutak zaustavljeno vrijeme. Majevičani se pripremaju za još jednu zimu. U kukuruzištima berba, trka sa vremenom, voćnjaci se đubre, pušnice pune sušenih takiša. Iako je godina bila teška, sušna, priroda je, opet, bila izdašna i milosrdna. Uz vrijedne ruke majevičkih gorštaka sve dobija svoj potpuniji smisao.

LJubazni i radoznali Radan Trišić iz Donjeg Tobuta pokušava da nam objasni kako funkcioniše život u podmajevičkim selima iz kojih se stanovništvo neumitno iseljava, odlazeći u gradove i u pečalbu, za boljim životom i nedosanjanim snovima. Pokazuje nam stare, nedavno napuštene kuće u kojima je nekada bujao život. Radmila Simić povremeno navrati u kuću u kojoj je živjela njena majka Savka. U Srednjem Tobutu još se dobro drži kuća Sreće Jovića, izgrađena davne 1922. godine. Sara Jović, koja je u Tobut došla iz Pirkovaca, kaže da se u ovakvim kućama čovjek dobro i naspava i ogrije zimi. Kombinacija kamena, drveta, cigle i ćerpiča, veliki trijem, sve je bilo podređeno uslovima života u prošlom vijeku.

Par kilometara dalje, u Puškovcu, uz planinski potok, Kriva Rijeka, živi Milko Rikić (50) i njegova osmočlana porodica, supruga, otac Savo, dvojica sinova sa svojim suprugama, unuk. Milko nam pokazuje sušaru za voće sa ljesama na koje staje po 25 kilograma šljive ili sočnih krušaka takiša. Od Milka saznajemo da u ovom kraju dobro rađa šljiva i kruška kaluđerka, te oskoruša, orah, nešto slabije trešnja.

- I ove jeseni sušili smo takišu. Imamo bijelu i crvenu takišu. Bijela je nešto krupnija. Kruške se iz sušare iznose treći dan. Vatra mora biti ujednačena, ne previše jaka, jer se kruške mogu popuriti, napnu se i izgore. Ovo je autohtono, staro voće. Tu nema ni rezidbe, a ni hemijskog tretiranja. Nema ni đubrenja. Takišu kalemimo na podlogu divlje kruške“, objašnjava Milko Rikić, dok iz pušnice iznosi tek osušene takiše.

On kaže da je suvo voće, šljive, takiše, oskoruše, izuzetno zdravo, djelotvorno za probavu.

NJegov otac Savo (82) kaže da je magaza u dvorištu nekada bila puna suvih šljiva. Pokazuje nam rakijski kazan, čije je ložište ozidano, kako bi se postizala što bolja temperatura prilikom pečenja rakije.

- Nekada smo sušili po dvije do tri tone šljive. Lopatama se utovarala na kamione i vozila za Sloveniju. Znali smo ispeći i po 2.000 litara rakije šljivovice. Na ovom području dobro uspijevaju sve sorte „čačanke“, kaže Savo Rikić.

Stanislav Ignjatović (63) u njivi bere kukuruz. Bez sepeta, na brdovitom terenu, ne vrijedi ulaziti u kukuruze. Stanislav kaže da je godina bila „šarena, sušna, da ima njiva na kojima je kukuruz dobro rodio, ali ima i parcela na kojima je potpuno izdao“.

Ostavljamo Puškovac i  krećemo prema Tutnjevcu. Na velikom platou, s obje strane puta, moderni, dobro uređeni i njegovani šljivici. Na tom pravcu, od Zabrđa do Koraja, kažu stručnjaci za voćarstvo, najbolje je podneblje za uzgoj voća. Od pamtivijeka, pa sve do danas.

Kod tutnjevačke crkve, uz šljivik, podignut je moderan zasad jabuke, po evropskim standardima, koji porazumijevaju sistem za zalijevanje i mreže za zaštitu od grada i drugih vremenskih nepogoda.

U voćnjaku zatičemo Darka Miloševića, predsjednika Udruženja voćara „Eko voće“ iz Ugljevika. Miloševići šljivu uzgajaju na površini od četiri hektara, a novi zasad jabuke prostire se na 1,3 hektara, ukupno 4.000 sadnica sedam sorti jabuke. Tu je „ajdared“, „greni smit“, „zlatni delišes“, „crveni delišes“, „jonagold“, „gala“, sve sorte koje su trenutno tražene na domaćem i evropskom tržištu.

- Ovaj zasad jabuke, sa navodnjavanjem i zaštitnom mrežom koštao nas je oko 50.000 KM. Ovo je zasad jabuke namijenjen domaćem tržištu. Naš sljedeći korak je monosadni zasad jabuke, sa jednom sortom, jer je to zahtjev evropskog tržišta. Evropsko tržište sada traži sve klonove „gale“, „zlatni delišes“, „fuksi“, „breburn“ i neke klupske sorte, koje su licencirane i zaštićene. One su skuplje u proizvodnji i BiH teško dolazi do licenci tih sorti jabuka, jer neki sporazumi još uvijek nisu ratifikovani, što ne znači da u narednom periodu nećemo imati i nove sorte. U Evropi je tražena sorta „pink lejdi“, ali niko u BiH još uvijek nema licencu za proizvodnju te sorte jabuke. NJena izvozna cijena dostigla je jedan evro po kilogramu“.

Darko kaže da samo mreža i stubovi za jedan ovakav voćnjak koštaju oko 26.000 KM. Investicija se može isplatiti za jednu rodnu godinu, jer daje najveći rod po jedinici površine od svih voćnih vrsta. Sa dobrom agrotehnikom i dobrim radom jedan hektar jabuke može da donese oko 70 do 80 tona po hektaru.

- Ukoliko bi se jabuke prodale po 50 pfeniga za kilogram, u tom slučaju može se dobro zaraditi. Ovo je dvogodišnja investicija, jer se u prvoj godini investira u sadnice, stubove i naslon, u drugoj godini  dolazi mreža, te bi u trećoj godini rod trebalo da pokrije kompletno ulaganje. Naravno, ukoliko se radi po propisima“, kaže Milošević, ističući da od resornog ministarstva očekuje podsticaj za protivgradne mreže i za stubove. Podsticaji se očekuju i od opštine Ugljevik, jer je bez pomoći sa strane teško ulaziti u ovako krupne investicije.

Darko kaže da treba tako planirati i raditi u voćarstvu kako bi se investicije vratile rodom, a ne podsticajima.

- Voćnjake ne treba saditi radi podsticaja, već zbog proizvodnje voća, zbog novog zapošljavanja i sticanja profita. Mi imamo vlastitu hladnjaču, koju smo izgradili prije devet godina. Dimenzionirana je za dva šlepera šljive. Započeli smo izgradnju nove hladnjače za jabuku. U 2014. godini imali smo štetu od grada, te je 40 tona šljive u roku od 15 minuta propalo, iako je bila ugovorena prodajna cijena za jednu KM po kilogramu. Da smo imali zaštitnu mrežu, investicija bi se isplatila i ostalo bi novca. Nove voćnjake podizaćemo sa navodnjavanjem i mrežama, ili se nećemo ni baviti voćarstvom“, kaže Darko Milošević, kako sam kaže, četvrta generacija voćara u porodici u kojoj voćarstvo ima stogodišnju tradiciju.