U prijepodnevnim satima u nedjelju, trećeg novembra, oblačno, kišica rominja. Put  vodi ka Crnjelovu, Topolovcu i Savi, pitomoj, ravničarskoj rijeci, razlivenoj između atara crnjelovačkih i prekosavskih šuma, tamo ka Jameni. Dok lovci, u društvu razigranih lovačkih goniča, špartaju njivama i ševarjem, dotle oni koji više vole ribolov upućuje se na Savu, u lov na štuku.

Vrijeme idealno za nadmudrivanje sa ovom riječnom grabljivicom. Na čamcu, dok veslo uporno zahvata vodu, imaš neobjašnjiv osjećaj slobode. Voda je besprijekorno čista, na momente ugledaš i riječno dno. Udicom često zakačiš riječnu školjku, izvučeš dugu vlat trave. Ribolovci kažu, školjke su znak da je voda besprijekorno čista. Štuka miruje u kršu, vreba svoj plijen, ne reaguje tako lako na varalicu. Tek poneki zabačaj vještog blinkeraša donese i rezultat.

Iznenađena riba dugo se praćaka u plastičnoj kanti i pokušava da ponovo pobjegne na riječno dno. Vrijeme na vodi brzo protiče. Mirno je, ništa ne narušava prirodni sklad. Velika ravničarska rijeka tiho teče ka Dunavu. Ponekad stičete utisak da ste na velikom jezeru. Nekoliko sati prođe kao tren. S obzirom na to da je život danas isplaniran do sitnica, treba se na vrijeme vratiti u grad, kako bi se odgledao Đokovićev finalni nastup u Parizu.

Samo pravi zaljubljenici u semberske rijeke, Drinu i Savu, znaju kakve ljepote i čari pružaju ova dva vodena riječna bisera. Život ide dalje…. do nekog novog vikenda i novog viđenja na Savi kod Topolovca.