Najmlađa korisnica je u tridesetim godinama, a njihove priče, iako različite, imaju zajedničku nit – odluku da se prekine tišina i potraži spas od nasilja. Stručni tim Fondacije naglašava da su to teške odluke, često praćene strahom, sumnjama i nesigurnošću, ali i hrabrošću koja im omogućava da načine prvi korak ka slobodi.

“U Sigurnoj kući u Banjoj Luci trenutno boravi 15 osoba, šest žena i devetoro djece. Najmlađa korisnica ima 29 godina, a najstarija korisnica ima 47 godina”, saopšteno je iz Fondacije Udružene žene za Banjaluka.net.

Manje korisnika nego ranijih godina, ali problemi isti

Podaci pokazuju da je tokom 2023. godine u Sigurnoj kući boravilo ukupno 47 osoba, dok je u 2024. godini broj bio nešto manji – 40. Na prvi pogled čini se da statistika ide silaznom linijom, ali stručnjaci upozoravaju da smanjenje broja korisnica ne znači nužno i smanjenje nasilja u porodici.

“U toku 2023. godine je bilo 47 osoba, a u toku 2024. godine 40 osoba smještenih u Sigurnoj kući”, potvrđeno je iz Fondacije.

Sve one su nakon napuštanja Sigurne kuće otišle u sopstveni stambeni prostor, a od 47 njih ukupno, 43 su započele samostalan život.

Razlozi zbog kojih žene i djeca potraže utočište često se ponavljaju: fizičko i psihičko nasilje, ekonomska zavisnost od partnera, dugotrajni sudski procesi, te procjena nadležnih da je rizik od ponavljanja nasilja visok. To su situacije u kojima žrtve ne mogu same pronaći izlaz i u kojima im je institucionalna zaštita jedina sigurnost.

“Mjera zbrinjavanja u sigurnu kuću se može odrediti u trajanju koje je potrebno radi ostvarenja cilja mjere, s tim da ne može trajati duže od šest (6) mjeseci. U opravdanim slučajevima trajanje ove mjere se može produžiti za još šest (6) mjeseci, odnosno do završetka postupka i izvršenja rješenja kojim se učiniocu nasilja izriče zaštitna mjera”, kazali su iz Fondacije Udružene žene..

Individualan pristup i dugotrajni procesi

Fondacija naglašava da se svakom pojedinačnom slučaju pristupa individualno. Rad sa korisnicama ne podrazumijeva samo pružanje fizičkog skloništa, već i psihološku podršku, pravnu pomoć, te izradu strategije za život nakon izlaska iz Sigurne kuće.

Boravak se često produžava jer žene nemaju gdje da odu – sudski procesi se odugovlače, institucije sporo reaguju, a ekonomska zavisnost od nasilnika ostaje snažna prepreka. U mnogim slučajevima, povratak u porodičnu kuću značio bi i povratak u krug nasilja, pa je boravak u Sigurnoj kući jedina realna opcija dok se ne pronađe dugoročnije rješenje.

“Svakom pojedinačnom slučaju se pristupa individualno. Najčešći razlozi za produžetak boravka u Sigurnoj kući su: nemogućnost pronalaska adekvatne izlazne strategije, sudski postupci koji predugo traju, procjena subjekata zaštite da postoji visok rizik od ponavljanja nasilja i slično”, naglasili su za Banjaluka.net iz Fondacije Udružene žene.

Djeca kao tihi svjedoci nasilja

Posebnu dimenziju cijele priče predstavljaju djeca koja zajedno sa majkama borave u Sigurnoj kući. Ona se, iako često vrlo mala, suočavaju s posljedicama trauma. Stručnjaci naglašavaju da djeca upijaju atmosferu nasilja i da im je potrebna dugoročna psihološka podrška kako bi se razvijala u zdravom okruženju.

U prostorijama Sigurne kuće mališani dobijaju mogućnost da se igraju, pohađaju školu i dobiju osnovne uslove za normalno djetinjstvo, što je za njih često prvi put da osjećaju stabilnost i sigurnost. Iako je Sigurna kuća samo privremeno rješenje, ona u mnogim slučajevima znači prekretnicu, tačnije trenutak kada žene i djeca dobiju šansu za novi život. Fondacija naglašava da je krajnji cilj da društvo bude dovoljno snažno da spriječi nasilje prije nego što se dogodi, ali dok se to ne ostvari, Sigurna kuća ostaje jedno od najvažnijih mjesta podrške i zaštite u Banjoj Luci.