
Onome ko nikada nije čekao poziv koji znači šansu za novi život teško je zamisliti kako izgleda strpljenje u danima i noćima ispunjenim nadom i neizvjesnošću. Svaka sekunda nosi i strah i očekivanje, a čekanje na organ postaje ispit izdržljivosti u kojem se život čini krhkim, dok se nada za spas nikad ne gasi.
O tome najbolje svjedoče Aleksandar Vuksan iz Gradiške i Srpčanka Zdravka Aleksić, kojima je sreća pokucala na vrata zahvaljujući nesebičnoj odluci roditelja da daruju organe i tako pruže šansu za novi život.
Njihove životne priče najbolji su dokaz da jedan organ može značiti život, a jedna odluka biti najveći dar čovječanstva, o čemu su oni za "Glas" otvorili dušu i otkrili sve detalje svoje borbe, straha, nade i pobjede.
Život Aleksandra Vuksana od najranijeg djetinjstva vezan je za bolničke hodnike i aparate. Sa svega osam godina prvi put je krenuo na hemodijalizu, a ubrzo mu je majka donirala bubreg u Beogradu.
- Tada sam bio najmlađi pacijent u bivšoj Jugoslaviji koji je transplantiran. Taj bubreg je trajao šest godina, a onda sam pune 23 godine ponovo bio prikovan za aparat. U januaru 2023. u Minsku sam dobio kadaverični bubreg i konačno počeo normalnije da živim. Danas pijem terapiju, redovno idem na kontrole i zahvalan sam na svemu. Kažem da sad dođem kao stara, ali nadograđena osoba. Život je konačno mnogo lakši, više nisam tri puta sedmično vezan za aparat - priča Aleksandar.
Kaže da mu je iskustvo bolesti i transplantacije dalo snagu da pomogne drugima. Ovaj tridesetdevetogodišnjak danas radi u nevladinoj organizaciji koja okuplja transplantirane i ljude na dijalizi.
- Moj jedini cilj je da se u Srpskoj napravi lista primalaca i donatora, kao što postoji u svijetu. Jedan donor može spasti najmanje sedam života. To je najveći dar čovječanstva - naglašava Aleksandar.
Njegova majka Slobodanka prisjeća se dana kada je bez razmišljanja odlučila da dijete spase svojim organom.
- Nikad nisam razmišljala da li ću dati bubreg sinu. Jedini strah mi je bio da neću uspjeti i da mu neću produžiti život. Tada sam imala dvoje male djece, ali dileme nije bilo. Prošlo je toliko godina, a ja ni osjetila nisam da mi nedostaje taj bubreg. Uvijek svima kažem: "Molite se Bogu da možete nekom pomoći i olakšati život" - kazala je Slobodanka.
Ona dodaje i da je njen pokojni suprug takođe bio bubrežni bolesnik te da nije bilo nimalo lako gledati kako i on i sin idu na dijalizu.
- Nažalost, za njega nije bilo donora, bila su to ratna vremena. Zato danas bez ikakvog razmišljanja kažem: "Potpisala bih da u slučaju moje smrti svi organi budu dati onima kojima znače život" - istakla je ona.
Sličnu priču ima i Zdravka Aleksić iz Srpca kojoj je prije 12 godina bubreg poklonio otac Zdravko Šaponja. Od pete godine boluje od Alportovog sindroma, a majku je izgubila zbog iste bolesti.
- Kad čovjek ne doživi ovu muku, ne shvata koliko je značajno donatorstvo. Kada su mi rekli da je jedino rješenje transplantacija, otac je bez razmišljanja ponudio svoj bubreg. To je trenutak koji se riječima ne može opisati. Zahvalnost koju osjećam prema njemu je neizmjerna. Danas, kad vidim da je sve dobro, često plačemo od sreće i smijemo se zajedno, jer sam otvorila novo poglavlje života - priča Aleksićeva.
Zahvaljujući očevoj žrtvi Zdravka je završila fakultet, upisala master studije i postala majka, što joj je, kaže, najveća radost.
Njen otac ističe da nije bilo prostora za dilemu.
- Sve što sam htio bilo je da spasem kćerku. Ko ima djecu zna da je spreman učiniti sve za njih. Danas, kad vidim da Zdravka ima svog sina, nema srećnijeg čovjeka od mene. Osjećaj da ste spasli nečiji život ne može se porediti ni sa čim. Da mogu, potpisao bih da nakon smrti svi moji zdravi organi budu dati onima koji ih čekaju. To je najveće bogatstvo koje čovjek može ostaviti iza sebe - poručio je Zdravko.
Promocija
Republika Srpska nedavno je pokrenula program promocije transplantacije radi podizanja svijesti o doniranju organa i jačanja domaćih kapaciteta kao odgovor na dugogodišnju potrebu da se smanji oslanjanje na centre u inostranstvu. Program je usmjeren na razvoj zdravstvenog sistema i edukaciju javnosti o značaju doniranja organa, tkiva i ćelija. Podršku ovom procesu pružaju javni univerziteti i Fondacija "Kaća", koja već godinama aktivno radi na podizanju svijesti o transplantaciji.