Društvo
26.02.2022.
18:54
Ispovijest Srbina koji više od 30 sati pokušava da izađe iz Ukrajine "Zgrade i putevi se obnove, mostovi izgrade, ali MRTVI NIKAD NE USTAJU"
Izvor: srpskainfo
0
Podijeli
Bombardovanje 1999. godine me je zateklo na Kosovu, u rodnom Uroševcu. Sada, 23 godine kasnije, opet gledam te slike užasa. 21. vijek, srce Evrope, i opet bombe padaju. Nadam se samo da će se sve ovo zaustaviti i da neće nevini stradati, mada sam već čuo da ima dosta žrtava. Zgrade se obnove, putevi se obnove, mostovi izgrade, ali mrtvi nikada ne ustaju.
Ovo su riječi mladića iz Srbije, koji se sticajem okolnosti i posla našao u Kijevu, noći kada je započeo napad Rusije na Ukrajinu.
Zoran (pravo ime poznato redakciji) za hljeb zarađuje pošteno i teško, već godinama za volanom kamiona na ruti Srbija-Rusija. Put, kako kaže kroz smijeh, zna zatvorenih očiju i u sekund, jer ga je prešao bezbroj puta.
Iako su postojale indicije da će Rusija napasti Ukrajinu, kaže da nije vjerovao da će ipak i doći do toga, te je prije nekoliko dana sjeo u svoj kamion i zaputio se na uobičajnu rutu. Međutim, u noći srijede na četvrtak, bojazan je postala istina.
– Krenuo sam iz Srbije za Rusiju, nisam ni stigao do tamo. Prošao sam Kijev i nešto poslije njega su me zaustavili policajci. Pitao sam šta sam uradio, što me zaustavljaju. Rekli su mi da je krenuo napad na Ukrajinu. To je bilo preksinoć, od tada pokušavam da se vratim u zemlju – priča za Blic ovaj mladić.
Sirene za uzbunu, nepregledne kolone ljudi koji u strahu za svoj život napuštaju svoje domove, probudile su sjećanje, koje je i više od dvije decenije kasnije živo.
– Čitav dan nisam mogao da izađem iz Kijeva, sve je bilo isto kao kod nas 1999. godine. Na pumpama je haos, ne može da se sipa više od dvadeset litara goriva. Dvojica kolega, koji su na granici između Ukrajine i Bjelorusije, ne mogu da izađu iz zemlje. Rekli su im da je srušen neki most, a ne mogu nikako ni u Rusiju da uđu. Šta će, ne znam – kaže Zoran.
U namjeri da sazna šta da radi i kako da se postavi tokom boravka na ukrajinskoj teritoriji, stupio je u kontakt sa ambasadom Srbije u Kijevu.
– Zvao sam juče našu ambasadu da pitam šta će se desiti sa nama ako nas zaustave, odnosno, kako i šta da radim. Rekli su mi da smo bezbjedni, da niko neće da nas dira, gdje god da se zaustavimo, samo da budemo mirni i da nikoga ne provociramo. Za sada nisam imao problema – kaže.
Tokom povratka u Srbiju, bio je svjedok i granatiranja. Ta slika ga je pogodila više od slika kolone izbjeglica, jer je probudila sjećanja na bombardovanje SR Jugoslavije.
– Čule su se putem detonacije, prolazio sam pored jednog mjesta koje je granatirano, bilo je jezivo. Iste slike iz 1999, opet sam preživio bombardovanje jer sam tada živio na Kosovu, u Uroševcu. Sirene, bombe, sve te neke strahote, ponovo su mi se odvijale pred očima – priča on.
Osnovne potrepštine u vidu vode i hrane ima, ali kako je ispričao, cigarete i pored toga što ih ima u prodaji, nije uspio da kupi. Takođe, problem je i kada želite da natočite veću količinu goriva.
– Kod sebe imam hranu i vodu, jedino što sada ne možete da kupite su cigare i gorivo. Maloprije sam pokušao na pumpi da kupim, vidim ih u rafu, ali nisu htjeli da mi prodaju – kaže kroz smijeh.
Priču privodimo kraju neminovnim i nemilim temama – o izbjeglicama koje pokušavaju da se dokopaju sigurne teritorije i susjedne Rumunije. Kako kaže, svjedočio je tome da graničari ne puštaju ljude preko granice, čak ni kada se radi o ženama i djeci.
– U kolonama ima puno vozila koja pokušavaju da pređu granicu sa Rumunijom. Vraćaju ljude, ne daju nikome da pređe, čak ni žene sa djecom. Nas puštaju, njih ne. Za dva sata, koiliko sam stajao na granici, vratili su tridesetak vozila. Put od osam sati, koliko je potrebno od Kijeva, prelazim već, evo trideset i neki sat. Samo da se dokopam Srbije, nek čekam i sto sati – rekao je on na kraju razgovora.