Ekipa InfoBijeljine posjetila je ovo selo, udaljeno svega nekoliko kilometara od Bijeljine, u prelaznoj zoni između ravnice Semberije i blažih uzvišenja Majevice.

U pitanju je, po mnogo čemu, zanimljivo naselje - ima pjesmu koja je svojevrsni zaštitni znak sela, pod nazivom "U Glogovcu žuta trava raste", a ovdje se "ugnijezdio" i spomenik podignut i četnicima i partizanima.

Odakle su došli prvi mještani

Kroz sjeverozapadni dio Glogovca protiče riječica po kojoj je i dobio ime, a cijeli kraj oblikovan je prostorom koji se smjenjuje između polja, blagih brda i putnih pravaca koji povezuju sela sa gradom.



Glogovac je mjesto u kojem su se kroz vijekove ukrštali putevi doseljenika, ratova, ideologija i različitih pogleda na život. Njegovi prvi stanovnici dolazili su iz Hercegovine i Crne Gore, krčeći šumu i pretvarajući je u obradivu zemlju. Generacije su živjele od zemlje, podizale vinograde, stvarale domaćinstva i ostavljale tragove koji su opstali do danas.

Ratovi i zabrane

U selima poput Glogovca istorija se ne čuva samo u arhivama i knjigama. Ona živi u običajima, slavama i mjestima okupljanja koja su generacijama predstavljala središte zajednice. 

Upravo su crkvišta i molitvišta bila mjesta gdje su se ljudi sastajali, dogovarali zajedničke poslove, slavili i obilježavali najvažnije trenutke svog života. Takva mjesta često su dijelila sudbinu naroda koji ih je podizao: preživljavala su ratove, zabrane i političke promjene, da bi ponovo oživjela onda kada se zajednica vraćala svojim korijenima.

Poljoprivreda je vijekovima ovdje određivala ritam života. Nekada su vinogradi prekrivali dijelove brdovitog terena iznad sela, a povrtarstvo i stočarstvo hranili su čitave porodice. 

Rijetki tragovi

Vinogradi su danas gotovo nestali iz Glogovca, ali njihova priča još uvijek živi među starijim stanovnicima.  O tim vinogradima danas svjedoče samo rijetki tragovi. Jedan od njih sačuvan je i u književnosti. Upravo je priča o Mehmed-begovom vinogradu inspirisala nastanak romana koji je ime Glogovca prenio mnogo dalje od granica Semberije. 

Ali ako su vinogradi nestali, zemlja je ostala. A sa njom i ljudi koji već decenijama pokušavaju živjeti od poljoprivrede. Nekada su, međutim, životni tokovi išli u drugom pravcu. Stariji mještani pamte vrijeme kada je Loznica bila prirodnije odredište od Bijeljine. Nije bilo granice, trgovalo se, putovalo i sklapali su se brakovi s obje strane Drine.

Promjene u selu

Priče starijih poljoprivrednika gotovo uvijek počinju poređenjem. Ne zato što idealizuju prošlost, već zato što se kroz vlastito iskustvo najbolje vide promjene koje su pogodile selo. 

Nekadašnja sigurnost otkupa, unaprijed ugovorena proizvodnja i jasna računica danas su uglavnom uspomena. Poljoprivrednici kažu da danas mnogo toga zavisi od tržišta, vremenskih prilika i odluka koje se donose daleko od njihovih njiva. Troškovi proizvodnje rastu, cijene osciliraju, a planiranje postaje gotovo nemoguće.

Danas je slika drugačija. Površine pod povrćem su manje, broj grla stoke opada, a tržište je postalo neuporedivo neizvjesnije nego nekada. Ipak, nisu svi saglasni da je nekada bilo bolje. Među onima koji su ostali postoji uvjerenje da se od zemlje još uvijek može živjeti, pod uslovom da čovjek prihvati težak rad kao svakodnevicu.

Ritam života

Upravo u tim različitim pogledima ogleda se stvarnost današnjeg sela. Ali svi se slažu u jednom, bez rada nema opstanka. Poljoprivreda u Glogovcu i dalje određuje ritam života. Dan počinje prije izlaska sunca, a završava se tek kada se obave poslovi u štali, na njivi ili u plasteniku. 

Takav život nije za svakoga, ali oni koji su ostali uglavnom ga prihvataju kao dio vlastitog identiteta. Ipak, najveće pitanje koje se danas postavlja nije kako obrađivati zemlju, nego ko će je obrađivati za 20 ili 30 godina.

Ali bez obzira na demografske promjene, jedno je ostalo isto snažan osjećaj pripadnosti mjestu u kojem su rođeni. Možda upravo zbog te vezanosti Glogovac čuva neke posebnosti koje ga izdvajaju od drugih sela. Najpoznatija među njima svakako je spomenik podignut i četnicima i partizanima. 

U zemlji u kojoj su istorijske podjele često ostale otvorene, ovakav primjer rijetko se može pronaći. Za jedne je to simbol pomirenja. Za druge jednostavno podsjećanje da su i jedni i drugi bili ljudi iz istog sela, komšije i rođaci koje su istorijske okolnosti odvele na različite strane.

Poznata pjesma

U ovom selu istorija nije zatvorena u knjige, ona je prisutna na svakom koraku. Možda je upravo zato nastala i jedna od najpoznatijih pjesama ovog kraja "U Glogovcu žuta trava raste". Iako o njenom nastanku postoje različite teorije, generacije su je pjevale na sijelima, vašarima i smotrama folklora. Danas je ona postala svojevrsni zaštitni znak sela.

Glogovac danas nije veliko selo. Nema mnogo stanovnika, nema industriju, nema ni svu neophodnu infrastrukturu. Ali ima nešto što se ne može izmjeriti statistikom. 

Šta je ostavilo duboke rane

Ima pamćenje na doseljenike koji su krčili šumu da bi stvorili dom. Na vinograde kojih više nema.  Na ratove koji su ostavili duboke rane. Na generacije poljoprivrednika koje su vjerovale da se od rada može živjeti. Na pjesmu koja je nadživjela svoje pjevače.

Između ravnice Semberije i prvih obronaka Majevice, Glogovac i danas traje. Tiši nego nekada, sa manje ljudi nego prije, ali sa istom željom da sačuva vlastiti identitet. A sela ne ostaju upamćena po veličini. Ostaju upamćena po pričama koje nose.