Žurno prilazim, skidam kartone, i zatičem iznenađujući prizor. Staklo je čisto i netaknuto. Ništa mi nije jasno, i onako u nevjerici osvrćem se oko sebe. U jednom momentu pogled mi se susreće sa komšijom iz susjedne poznate bijeljinske zanatske radnje. Vidjevši valjda kako se iščuđavam komšija izlazi iz lokala, i uz osmjeh mi govori da je on stigavši u zoru zatekao te kartone nedaleko od mog automobila, te da je došao na ideju da istim prekrije šoferšajbnu da se ne zaledi jer je vrlo hladno. Treba pomenuti da sem kurtoaznog “dobro jutro” sa čovjekom nemam nikakav kontakt, niti je on uopšte znao čiji je auto zaštitio. 

Ovo je jedna od sitnica koje život znače. Kada čovjeku dozlogrdi svakodnevnica, kada pomisli da među ljudima nema više razumijevanja, solidarnosti, desi se hvala Bogu ovakav ili sličan gest, da nas podsjeti da ovo nije tako loše mjesto za život, niti smo mi postali tako loši ljudi kako se nekada čini. Ne vjerujem da bi negdje u “obećanim zemljama” komšija učinio nešto slično. Mi bi ponekad u životu mogli više da gledamo svoja posla, ali u državama zapadnije od nas ljudi samo to i rade, oni samo gledaju svoja posla, što je nekako suviše “robotski” za našu toplu balkansku dušu.

Realno, na zapadu će te vozač propustiti da se uključiš u saobraćaj zato što mora i boji se kamera koje su svuda okolo, dok kod nas ljudi to čine zbog ljubaznosti i vaspitanja. “Napolju” ne gledaš u tuđe dvorište da te neko ne optuži da hoćeš nešto da ukradeš ili nekoga da napadneš, a ovde gledaš da bi se ponudio nešto da pomogneš ako treba. Bolji smo mi nego što sami za sebe mislimo. LJudi koji vole društvo, muziku, provod, zalogaj i kapljicu, teško da mogu biti loši i pakosni. Možda je ovo najgori stereotip, ali i ne mogu nešto da zamislim Finca ili Kanađanina koji u zoru pronalazi kartone i stavlja ih na šoferšajbnu automobila koga zatiče parkiranog nedaleko od svog lokala. I to smo mi, i to je Balkan.

Piše: Stojan Krunić