Vila u kojoj je Halid Bešlić uživa u posljednjim danima života nalazi se tik uz more.

Njemu se zdravstveno stanje i pogoršalo na Hrvatskom primorju tokom odmora, nakon čega ga je sin Dino i odveo na preglede u Zagreb, gdje mu je i dijagnostikovan kancer jetre.

– Halid se mnogo radovao ovoj kući, koja je konačno završena početkom godine. Vila je pjevaču predata po principu ključ u ruke i koštala ga je 600.000 evra. Cijene na tom dijelu Hrvatskog primorja su vrlo visoke, ali on nije žalio kako bi imao savršeno mjesto za odmor i uživanje za sebe i svoju porodicu. Ipak, sudbina je htjela drugačije, pa je on umjesto godinama, u njoj uživao samo mjesec dana ovog ljeta. Tako da mu je ovo, nažalost, bilo prvo i posljednje ljeto u njoj. Mnogo mu je prijalo vrijeme provedeno u njoj, iako mu se stanje baš tamo i pogoršalo. On se trudio da se tamo što više odmara i da pliva, ali je bilo dana kad je samo ležao u hladu i nije izlazio. Društvo su mu pravili supruga Sejda, sin Dino, snaja i unuci. Njegov prvi komšija tamo mu je i dugogodišnji prijatelj i kolega Šerif Konjević, koji je svaki dan išao s njim na plažu i dolazio kod njega u kuću – rekao je jedan Bešlićev prijatelj.

“Jedan dan sam vidio da nešto nije u redu s njim”

Pjevač Šerif Konjević koji je bio blizak prijatelj sa Halidom se prisjetio njihovog ljetovanja.

– Mi smo napravili sebi da možemo da uživamo u ovim godinama. Imamo i kuće jedan pored drugoga na moru. Ovo ljeto smo se družili svaki dan na Pelješcu. Tu je bila i njegova Sejda, koja ni sama nije dobro. Jedan dan sam vidio da nešto nije u redu s njim. Kupali smo se i nije mogao maltene da izađe iz vode i Dino i ja smo mu pomogli. Tad sam shvatio da to nije dobro. Bio je pun života i vrlo jak. Ko ga dobro ne poznaje, nije mogao ništa primjetiti. Šalio se jedan dan, pa mi kaže: “Što bi ja volio da je ova kuća bliže moru – moja!” Ja mu kažem: “Nema veze, ajde!” Volio je moj humor, šalili smo se. Poslije je otišao na ljekarske provere u Zagreb i, nažalost, otkrili su najgore. Halid je bio fit tad. Jedan dan smo svi otišli na plažu sem Halida. Pitao sam Dina gdje je on, rekao mi je da se nešto ne osjeća dobro i da je ostao da leži. Ja sam otišao gore kod njega na terasu, gdje je ležao ,i kažem mu: “Haldane, kako si, šta radiš?” Odgovorio mi je da se malo odmara i da se ne osjeća najbolje. Tad sam shvatio da nije dobra situacija – prisjetio se Šerif Konjević.

“Kuća je gotova, sad napokon uživam”

I sam Halid je jednom prilikom pričao upravo o voj nekretnini.

– Kupio sam parcelu od prijatelja, odnosno njegove kćerke, koja ima firmu, i ona gradi kompleks od 12 kuća. Sve je kupljeno s građevinskom dozvolom. To neće biti ekstra luksuzna vila, nego kuća od 170 kvadrata. Svakako ću imati bazen ispred kuće. Vjerujem da će biti gotova iduće godine, ne znam hoću li uspjeti do ljeta. Vidjećemo. Odlučio sam se za to mjesto zbog mira, ljepote i blizine Sarajevu – pričao je Halid za hrvatski Stori krajem 2023. godine, a nakon što je vila bila izgrađena, on je otkrio da je uživao u svojoj najnovijoj nekretnini.

– Sve je baš onako kako sam očekivao. Ne bih ni ulazio u sve to da sam znao da će biti drugačije. Ali sve se isplatilo, kuća je gotova, sad napokon uživam. Ja ću tu provoditi veći dio godine, proljeće, ljeto i možda jesen. Jako mi je prijatno tu i srećan sam što je sve napokon gotovo i da se mogu opustiti – rekao je Halid ljetos za portal 24.sata.hr.

“Zahvalan sam mu dok dišem”

Halid Bešlić je uvijek isticao da želi da ga pamte kao dobrog čovjeka, što je i uspio, a priče ljudi kojima je za života mnogo pomogo.

Na jednoj Fejsbuk stranici jedan čovjek otkrio kako mu je Halid pomogao u teškom periodu života.

– Dragi naš nezaboravni Halid. Neka mu je laka njegova Bosanska zemlja. Počivao u miru Božjem. Kako mi je pomogao Halid Bešlić…Bilo je to davno, ali te dane pamtim kao da su juče bili. Život nije bio lagan – troje djece, mala plata, i stalna borba da se preživi iz mjeseca u mjesec. Radio sam koliko sam mogao, u firmi koja nije plaćala mnogo, ali bilo je to sve što sam imao. I taman pred zimu, jednog hladnog dana, pozove me šef u kancelariju. “Još danas radi, od sutra više ne trebaš dolaziti. Nema posla.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam izlazio iz fabrike. Kao da mi se čitav svijet srušio. Znao sam da me kod kuće čekaju djeca, i žena koja se trudi da sakrije brigu, ali ja sam znao – ništa nemamo. A sad ni posao. Ništa. Krenem kući, pješice, jer nisam imao za prevoz. Svratim u prodavnicu da kupim ono malo što smo mogli priuštiti – litar ulja, malo soli i pet kila brašna. Toliko mi je žena rekla da donesem. Izlazim iz radnje, ruke mi se tresu, glava puna briga. Pješačim dalje, blatnjavim putem, dok mi se suze same skupljaju u očima. U jednom trenutku, čujem auto kako se približava. Okrenem se, mahnem rukom- možda neko stane. I stvarno, zaustavi se auto – započeo je priču gospodin i dodao:

– Sjednem unutra, sav prljav i iscrpljen. Vozač me pogleda i pita: “Znaš li ti mene?”, kažem: “Ne znam, gospodine.”On se nasmije, onako toplo, kao da mi je poznat odnekud. Upita me gdje idem, i ja mu polako ispričam sve – da sam ostao bez posla, da imam troje djece, da sam danas kupio samo ono malo brašna i soli. Gleda me, klimne glavom, i bez riječi skrene pred veliki market. Kaže: “Sačekaj me ovdje, brzo ću ja.” Uđe unutra i nakon nekog vremena vraća se s punim kolicima. Stavlja sve to u gepek i kaže: “Hajde, idemo da te odvezem kući.” Kad smo stigli, kaže: “Uzmi, sve ovo je tvoje.” Otvorim gepek, a unutra hrane i potrepština – više nego što sam mogao zamisliti. Tad više nisam mogao da izdržim. Pukao sam. Suze su same potekle, onako muški, tiho. A onda on izvadi i nešto novca, pruži mi i kaže: “Evo, da prebrodiš ovu zimu dok ne staneš na noge.” Bio sam u šoku. Sve mi je djelovalo kao san. Pitam ga drhtavim glasom: “Reci mi, molim te, ko si ti? Da znam kome da zahvalim.”On se nasmije, onako skromno, i reče: “Ja sam Halid Bešlić, pjevač.”Samo to.Sjeo je u auto, mahnuo mi i otišao.A ja sam stajao na kapiji, u snijegu koji je tek počeo da pada, gledao za njim i mislio: “Ima još dobrih ljudi na ovom svijetu.” Tog dana nisam samo dobio hranu i novac. Dobio sam nadu. Dobio sam vjeru da se dobro vraća, i da još postoje ljudi koji pomažu iz srca, bez da traže išta zauzvrat. Nikad mu to neću zaboraviti. Zahvalan sam mu dok god dišem – napisao je on u objavi.