Iako možda djeluju bezvrijedno, ovi automobili potiču iz 40-ih, 50-ih i 60-ih godina, pa je njihova vrijednost, ako nigde drugo, onda u godinama.

Nekoliko stotina automobila obraslih u mahovinu, travu, žbunje i drveće koje raste kroz njih je vjerovatno nekada bilo u vlasništvu vojske SAD, koje je napuštanjem Evrope nakon Drugog svjetskog rata, napustila i svoje automobile.

Groblje automobila je privlačno ljubiteljima fotografije, automobila, umjetnicima, onima koje privlače pomalo jezive stvari. Ali i romanticima koji bi dugo šetali šumom Varmlanda i razmišljali šta su još napustili ti vojnici kada su nakon godina u Evropi morali da odu....

Svi ovi automobili se nalaze na privatnom imanju, a vlasnik se nada da će oni koji dolaze na ovo mjesto biti dovoljno savijesni, pa da im je poruka na ulazu dovoljna.

“Ovo groblje automobila je privatno vlasništvo. I pored toga možete da razgledate, ali NEMOJTE odnositi dijelove. Ne uništavajte i ni na koji način ne ugrožavajte ovo mjesto. Ukoliko otvorite vrata na nekim kolima, molim vas, zatvorite ih, kako bi i naredni znatiželja mogao da iskusi osjećaj koji i ti!”

Za one za koje su vlasnik smatrao da im neće biti dovoljno da ih zamoli, ali i za one koji ne dolaze na imanje samo zbog automobila, ispod ove poruke postoji još jedna, ni malo prijatna:

„Nakon oko 30 provala ove godine, zasitio sam se” Napravio sam zamke u objektima, pa ako budete povređeni ili umrete, NE ZANIMA ME! I zapamtite da na ovom mjestu niko ne može da vas čuje kako vrištite... “