Djetinjstvo je provela u Zemunu, Rumi i Novom Sadu. Školovala se u Novom Sadu (Viša djevojačka škola), Somboru (Srpska preparandija) i Budimpešti (Pedagogijum). Radila je kao nastavnica u Pančevu u Srpskoj višoj djevojačkoj školi od 1897. do 1909. godine. Ispit za građanske škole iz francuskog jezika i književnosti položila je 1898. Poslije toga radila je u Šapcu (1909-1912) i Beogradu. Doktorirala je 1922. godine i bila prvi predsjednik Udruženja pisaca Srbije.

 

Dok je s porodicom živjela u Rumi Isidora je dane provodila u igri sa leptirima i lutkama. Međutim, njeno djetinjstvo nije bilo srećno jer je, tada šestogodišnjoj djevojčici, iznenada umrla majka. Sve to je uticalo da Isidora dobije strah od smrti i bolesti, koji će kasnije prožeti sva njena djela. Tuga i strahovi su u njoj probudili usamljenost i ozbiljnost za koju je tvrdila da je naslijedila od oca. Posle očeve i bratovljeve smrti ostala je sama na svijetu.

 

Do kraja i bezrezervno posvećena ljepoti smislene riječi Isidora Sekulić je za života stekla uvažavanje kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja svoga vremena. Kao pisac, prevodilac i tumač književnih djela ponirala je u samu suštinu srpskog narodnog govora i njegovog umjetničkog izraza, smatrajući govor i jezik kulturnom smotrom naroda. Pisala je o Branku Radičeviću, Đuri Jakšiću, Lazi Kostiću, Petru Kočiću, Milanu Rakiću, Veljku Petroviću, Ivi Andriću, Momčilu Nastasijeviću i drugima.

 

Često je bila osporavana i meta različitih tračeva. Pametnu, suptilnu i ženstvenu Isidoru Sekulić čaršija je pretvarala u dosadnu i mračnu književnicu. Kada joj je bilo dosta ogovaranja i spletki male sredine kao što je bilo Pančevo, zaključila je da je ta sredina ne želi i počinje da putuje po Evropi. Proputovala je mnoge zemlje kao što su Italija, Rusija, Francuska, Njemačka, Engleska, Norveška i mnoge druge. Nigdje nije odlazila kao turista. Svaku zemlju je prije putovanja detaljno proučavala. Interesovala se za ljude, njihovu kulturu i tradiciju, mitologiju, običaje, vjerovanja i sve ono što čini jedan narod.

 

Govorila je više jezika, poznavala razne kulture, filozofiju, muziku i slikarstvo o kojima je i pisala. Znanje i pamet su joj najviše zamjerali. Interesovala se za probleme izvan knjiga i umjetnosti.

 

Mučena nesanicom, noći je provodila u pisanju i čitanju, prevodeći spise sa devet jezika, kucajući na pisaćoj mašini.

 

 

Najviše je uživala u društvu mladih ljudi i mnogi pisci tog vremena su odlazili kod nje, jer su voljeli razgovore s njom. Prema riječima savremenika prezirala je lažni moral i sanjala o vječnoj ljubavi. Umjetnost je za Isidoru Sekulić bila religiozna i tragična. Zvali su je i srpska Virdžinija Vulf.

 

U 33 godini dobija premještaj u Šabac, gde predaje nemački i gimnastiku. Te godine (1910), ulazi u srpsku književnost, polako ali sigurno. U časopisima počinje da objavljuje svoje prevode, a  1912. godine prvi put odlazi u Skandinaviju.

 

Objavljuje priču u Skerlićevom „Književnom glasniku“. Međutim, kada je objavljena knjiga „Saputnici“, Jovan Skerlić ju je oštro kritikovao pišući da je to veoma subjektivna, lična knjiga, te da je nerazumljiva, usiljena i kitnjasta. Skerlić je, takođe, smatrao da je u doba ratova mlada Isidora trebalo da bude posvećena ratnim temama i brigom o stradalima, umesto što je postavljala intelektualna pitanja. Sekulićeva je bila jako pogođena ovom kritikom.

 

S druge strane, Jovan Dučić je tvrdio da je njena knjiga „Saputnici“ jedna od najboljih u srpskoj i evropskoj kniževnosti. Rekao je da je samo duboko nesrećna osoba mogla da napiše takvu knjigu sa toliko topline.

 

Brzo nastaju njena „Pisma iz Norveške“, koja su takođe imala loš prijem kod kritičara, a potom i „Đakon Bogorodičine crkve“ potresna ispovijest za koju se pisalo da je nastala kao proizvod njene zaljubljenosti u vojvođanskog đakona. Knjiga je bila predmet ismijavanja. Krleža je bio možda i najokrutniji napisavši: „Gospođa Sekulić se zanosi knjigama od dvanaest štampanih tabaka za pravoslavlje, tamjan i đakone.“

 

Divila se Milošu Crnjanskom s kojim je radila intervju na temu „Gdje živi najsrećnija žena Jugoslavije“. U uvodu Crnjanski je napisao: „Otmena, i kao svi otmeni, napaćena i usamljena, ona ima za sobom i jedno veliko iskustvo žena i ženske duše. O ženi, ako ne u ime žene, niko u nas ne može govoriti sa toliko prava i tako pozvan kao gđa Sekulić.“

 

Jedina ljubavna priča poznata u njenom životu jeste udaja za doktora Emila Stremnickog, kojeg je upoznala u Nici. Nekoliko mjeseci njihovog braka ostali su potpuna misterija. Kada su Isidora i njen muž jednom prilikom putovali vozom za Berlin, Emil je ispao iz voza. Zli jezici su šaputali da je htjela mužu da „dodijeli lakšu smrt“ i da je ona kriva za njegovu pogibiju.

 

Penzionisana je 1931. godine.

 

Prije početka Drugog svjetskog rata, u februaru 1939, ova književnica postala je prva žena akademik, na prijedlog Bogdana Popovića, književnog kritičara i esejiste.

 

Njegovo mišljenje se nije dovodilo u pitanje, ali ostalim akademicima nije bilo po volji da se među njima nađe žena, navodi beogradski list Vreme.

 

Tjesnom većinom, postala je dopisna članica, a deceniju kasnije i redovna.

 

Tih dana često su joj upućivali komentar - „postali ste član Akademije pod komunistima", na šta je ona imala spreman odgovor: Da samo znate koliko su tada uvaženi akademici ogorčeno udarali pesnicama o sto na sednici i vikali: Nećemo žene u Akademiji! „Ipak, ponosim se što sam prva žena u srpskoj Akademiji koja je tamo probila led."

 

Bila je jedina žena među osnivačima srpskog PEN centra (Međunarodno udruženje pjesnika, esejista i književnika), a bila je i na predsjedničkoj poziciji te organizacije.

 

Istu ulogu imala je i u Udruženju književnika Jugoslavije.

 

U pola vijeka književnog rada u više oblika umjetničkog iskazivanja i rasuđivanja objavila je mnoštvo knjiga narativne proze, kritičkih knjiga i članaka. Neka od od njenih najvažnijih djela su „Saputnici“ (1913) – pripovjedna vrsta intimnog dnevnika, „Pisma iz Norveške“ (1914) – putopis, „Iz prošlosti“ (1919), „Đakon Bogorodičine crkve“ (1919) – roman, „Kronika palanačkog groblja“ (1940) – pripovjetke, „Zapisi“ (1941), „Analitički trenuci i teme“ (1941) – eseji, „Zapisi o mome narodu“ (1948), „Njegošu knjiga duboke odanosti“ (1951), „Govor i jezik, kulturna smotra naroda“ (1956).

 

 

Umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu. Na Topčideru joj je podignut spomenik 2015. godine. Njen duboko promišljen i umjetnički istančan književni, prevodilački i kritički izraz je praznik naše pisane riječi, piše 24.sata.rs.