Geografski i magnetni sjeverni polovi inače nisu u istoj tački (gledajući s naših prostora, dovoljno su blizu da ih putnik sa kompasom poistovijeti). Međutim, magnetni pol čak i ne stoji na jednom mjestu, već je to šetajuća tačka.

Naime, na početku 20. vijeka magnetni pol je bio u Kanadi, a sada je već mimoišao Grenland. Kako piše Majkl Bruks u članku "Šta nije u redu sa Sjevernim polom" u časopisu New Scientist, tokom poslednjih 18 godina, pol je bježao ka istoku brzinom od 40 kilometara godišnje i trenutno se kreće ka Sibiru.

Čudnovato ponašanje Zemljinog magnetnog polja se tu ne završava. Postojala su vremena kada je polje mijenjalo polaritet, o čemu svjedoče tragovi kretanja tekstonskih ploča i vulkanske lave. Svakako, tada je igla kompasa morala polazivati ka tački koju zovemo Južni pol.

Kompas, jednostavna mehanička sprava za orijentisanje u prostoru, koju moreplovci koriste više od 800 godina, sastoji se od magnetne igle koja se uvijek okreće prema magnetnom sjeveru planete. Tek od 17. vijeka poznato je da tajna kompasa leži u magnetizmu Zemlje.

Samo pitanje odakle Zemlji polovi je nešto složenije i na njega će 1919. uspješno odgovori takozvani "dinamo model" irskog fizičara Džozefa Larmora. Model opisuje ponašanje kugle od tečnog gvožđa u jezgru Zemlje (ili drugog nebeskog tijela) koja se kreće i istovremeno je električno provodna, pa zahvaljujući tome stvara magnetno polje planete. Ispostavlja se da turbulentna kretanja u slojevima jezgra utiču na oblik polja, pa tako i na promjenu položaja magnetnog pola.

Mada je magnetno polje življe nego što bi se moglo pretpostaviti, ono je izuzetno dragocjeno za život na Zemlji jer štiti planetu od zračenja. Postoje planete koje su svoje magnetno polje sasvim izgubile, kao što je Mars koji je bez svog ostao prije 4 milijarde godina.

Mapa okruženja Sjevernog pola nastala je 1895. godine i korišćena je uz priče o ekspedicijama u neistraženo polarno područje (naravno, uz pretpostavku da magnetni pol ne mijenja mjesto).