Naši preci su živjeli u svijetu mitoloških bića, duhova, dobrih i zlih, natprirodnih sila koje su često antropomorfizovane. Svaki aspekt života je imao svog boga, demona, stvorenje, koje je trebalo ispoštovati, jer je određivalo sudbinu ljudi.

Jedno od tih stvorenja bilo je “stanovnik” kuća, kućni duh, često nazivan DOMAĆI, ili domovik, ili djed, malić, uslužni duh, škrat…

Prema predanju, ovaj “dedica” bio je patuljastog rasta, i bio je duh čovjeka koji je osnovao kuću u kojoj živi porodica. Imao je ogrtač od krzna, živio je ispod ili iza ognjišta, a brinuo se o zdralju ukućana, o zdravlju stoke i o sigurnosti kuće.

Ipak, koliko god da je on bio dobar prema ukućanima, tražio je stalnu pažnju i pominjanje. Ako mu se nije poklanjala pažnja, glasilo je predanje naših predaka, domaći bi napustio kuću, i krenuo da luta šumama, a kazna za domaćina bi došla u vidu njegove smrti ili bolesti stoke.

Domaći je, vjerovali su naši stari, mogao da se preobražava u različite životinje – u mačku, psa i kravu, a nešto rijeđe u zmiju ili žabu.

Njegov glas su, pričalo se, često čuo u kući, u vidu šapata ili sitnog glasa, ali najopasnije je bilo da ga ukućani vide. Zato, kad bi primetili da se nešto miče u tamnim delovima kuće, oni bi skretali pogled. Vjerovalo se i da ovaj “dedica” raznim znacima nagoveštava kad će neko da umre ili će da se razboli.

Možda vam je ovo zazvučalo poznato, a evo i objašnjenja: od vjerovanja u “domaće” razvio se običaj slavljenja slave, odnosno kućne i krsne slave. Bio je to običaj koji su Sloveni upražnjavali, kako bi održali svoje pretke zadovoljnima i zadržali ih u kući, a pošto je bio prejak da bi se iskorenio, pravoslavno hrišćanstvo ga je zatim inkorporiralo: tako su vremenom nastale slave, kakve danas znamo.

Evo šta je o domaćima napisao Veselin Čajkanović, najveći autoritet srpske nauke, kad je riječ o etnologiji i mitologiji:

Kućni duhovi su kod Slovena uglavnom duše predaka. Od predaka se očekuјe zaštita, ali se oni i poštuјu, što se posebno ogleda u običaјu krsne slave, koјa јe u potpunosti sačuvana јedino kod Srba. Ovaј običaј јe čak postao prihvaćeni dio pravoslavnog hrišćanstva u Srbiјi: kako ga niјe bilo moguće istisnuti iz narodnih verovanja, dato mu јe novo obјašnjenje po kome se toga dana slave određeni hrišćanski sveci.

No, krsna slava јe postoјala mnogo pre prihvatanja hrišćanstva, a u pitanju јe praznik domaćeg zaštitnika, naјvjerovatniјe prvog pretka, osnivača plemena, kome su se toga dana prinosile žrtve u hrani i piću, kako bi se osigurao napredak.