Iako je nekada kokoške gledala s određenom zadrškom, Emina Šomođi iz Sopja u Virovitičko-podravskoj županiji danas ih s ponosom i ljubavlju uzgaja u svom dvorištu. Prvi korak prema peradarstvu nije bio iz ljubavi prema ovim životinjama, već iz želje za zdravijom i sigurnijom ishranom za svoju porodicu.

Umjesto kupovanja u marketima, sa suprugom Ervinom odlučili su sami uzgajati hranu koju će stavljati na sto. "Kako čovjek stari, tako mu sve više fali ono iz djetinjstva. Vraćaš se korijenima", priča Emina.

Inspiraciju je pronašla u sjećanju na majčine kokoške, a iz lične potrebe uzgoj je polako prerastao u strast. Danas u svom dvorištu ima njih desetak, iako ih je donedavno bilo više od dvadeset, ali priroda zna biti surova, posebno zbog lisica, kuna i ostale divljači koja ponekad potuši koje grlo.

S uzgojem kokoški započela je prije šest godina. U početku su to bile obične domaće, ali ubrzo su stigle pasmine poput crnih australorpa, maransa, araukana i olivegera - sve redom zanimljive i raznolike vrste koje nose jaja različitih boja: od smeđih i zelenih do svijetloplavih. Nabavljala je ove neobične pasmine kod jednog uzgajivača u Valpovu za kojeg je saznala preko Facebook grupe.

Jaja nisu za prodaju, već isključivo za kućnu upotrebu, a kao razliku između domaćih i industrijskih jaja Emina kaže: "Domaća imaju jači, puniji okus. Kokoške kod mene pasu travu, jedu žitarice, ljuske od jaja koje meljem za dodatak kalcijuma, malo kruha i ostatke domaće tarane."

Put od jajeta do pilića vodi kroz inkubator star 40 godina, koji je napravio djed njenog supruga. "Bio je pravi majstor. Napravio ih je preko 200 za prodaju, a moj još savršeno radi." Priča oko ovog je, zapravo, vrlo zanimljiva. Naime, suprugov djed je s kolegama išao u Srbiju gdje je su izašli prvi inkubatori. Kupili su ga, doveli u Starin i - rastavili ga. Skužili su, kaže, kako funkcioniše pa su nabavljali materijal od starih peći i ostalog te sami izrađivali svoju verziju.

Jaja za inkubator nabavlja jer nema pijetla i nakon 21 dan izlegu se pilići.

Strast prema kokoškama prenijela je i na svoju petogodišnju kćer Klaru, koja im svakodnevno baca kukuruz, kupi jaja i igra se s njima po dvorištu. "Za Uskrs ih samo skuhamo i stavimo na sto jer su njihove prirodne boje same po sebi dovoljne."

Od pasmina ima Marans koja je poznata po jajima čokoladne boje i gustom perju. Potiče iz Francuske i vrlo je prilagodljiva životinja, kaže nam Emina. Tu je i Olive Eger koja daje maslinasto zelena jaja, ona je mješanac Maransa i Araukane.

Potonja je južnoamerička pasmina, iz Čilea, prepoznatljiva po plavim jajima i izgledu sličnom fazanu - s odsječenim repom.

Ima i Australorp - australijsku pasminu dvostruke namjene. Potiče od britanskog crnog orpingtona, a selektivno je uzgajana za polaganje jaja te Međimursku kokošku od koje trenutno ima piliće.

Iako postoji želja za širenjem, svjesna je svojih ograničenja. "Da bih ih imala više, trebala bih napraviti posebne bokseve i odvojiti pasmine. Ali ja ih imam iz čiste ljubavi, ne iz profita."

Osim kokoškii, Šomođiji uzgajaju i svinje - trenutno imaju jednu krmaču crne slavonske i jednu običnu bijelu. Prije su držali i ovce, krave i bikove, ali zbog afričke svinjske kuge i nedostatka uslova, broj grla je smanjen. Budući da je njen suprug mesar zaposlen u jednoj slatinskoj mesnici (kao i sin Karlo), uživaju u pravljenju suhomestatih delicija.

Na kraju, Emina poručuje kako kod njih kokoška živi dok sama ne ugine na dvorištu. One sve imaju svoje mjesto i pažnju jer joj pružaju ljubav i mir, prenosi "AgroKlub".