Zlatni dukat jedan je od najpoznatijih poklona koji se u srpskoj tradiciji daruje djetetu. NJegova vrijednost, međutim, nije samo u zlatu – zlatnik se generacijama čuvao kao uspomena na važan trenutak u životu djeteta, ali i kao simbol blagostanja, sreće i sigurnosti za budućnost.

Darivanje zlatnika vezuje se za različite važne događaje, a posebno za rođenje djeteta i krštenje. Darivanje dukatima je dio tradicije koja se prenosi s koljena na koljeno, dok etnolog dr Miloš Matić ističe da zlato u simboličkom smislu predstavlja savršenstvo i izvor života.

Ko kupuje dukat, baba, deda ili kum?

Tu ne postoji jedno pravilo koje važi. U različitim krajevima i porodicama običaj se razlikuje, pa dukat djetetu mogu pokloniti baba i deda, kum, ali i drugi bliski članovi porodice ili gosti. Zato nije ispravno reći da po starom srpskom običaju isključivo jedna osoba mora da kupi zlatnik.

Ipak, kada je riječ o krštenju, posebna uloga tradicionalno pripada kumu. Kum je duhovni svjedok djetetovog krštenja i u srpskoj tradiciji postoji običaj da nakon obreda daruje svoje kumče. Kao poklon se navode upravo zlatnik, krstić ili drugi vrijedan predmet koji ostaje kao uspomena.

Zato se može reći da je kum tradicionalno jedan od najčešćih darodavaca dukata na krštenju, ali to nije njegova obavezna dužnost niti postoji crkveno pravilo koje nalaže da mora kupiti baš dukat.

A šta je sa rođenjem djeteta?

Dukat se u srpskoj tradiciji poklanja i povodom samog rođenja djeteta, nezavisno od krštenja. RTS navodi da se zlatnici tradicionalno poklanjaju upravo kada se dijete rodi, kao i na vjenčanjima.

U tom slučaju nema posebnog „reda“ koji bi nalagao da ga mora kupiti baba, deda ili kum. Darivanje je stvar porodičnog običaja i mogućnosti onoga ko poklon daje.

Bake i deke često biraju zlatnik kao poklon unuku jer je to trajna uspomena koja može ostati djetetu i kada odraste. Kumovi se takođe odlučuju za dukat ili zlatni nakit, posebno kada je poklon namijenjen za krštenje. U savremenoj praksi, međutim, porodice često same dogovaraju šta će ko kupiti kako se pokloni ne bi ponavljali.

Zašto se djetetu poklanja baš zlato?

Zlatnik nije samo skup poklon. U tradicionalnoj simbolici zlato se povezuje sa srećom, blagostanjem, životom i sigurnošću, a njegova trajnost dodatno daje smisao poklonu koji treba da ostane kao uspomena. Etnograf Miloš Matić za RTS objašnjava simboliku zlata kroz Sunce i život, dok se sam zlatnik može posmatrati i kao svojevrsni zalog za budućnost. Zato se dukat često bira kao poklon koji dijete može da sačuva godinama, za razliku od stvari koje brzo prerastu.

Da li dukat mora da se kupi?

Ne mora. Ovo je najvažnije ako se govori o običaju, a ne o porodičnom pritisku. Ni baba, ni deda, ni kum nemaju obavezu da detetu kupe zlatni dukat. To je tradicionalni način darivanja, a ne pravilo koje porodica mora da ispuni.

Posebno kada je riječ o krštenju, važno je razlikovati ono što pripada samom crkvenom obredu od narodnih običaja koji su se vremenom razvijali oko njega. Kum ima važnu duhovnu ulogu na krštenju, ali kupovina dukata nije uslov da bi krštenje bilo obavljeno. U izvorima o krštenju navode se različiti pokloni kuma, među kojima su krstić, zlatnik, ikona ili drugi predmeti. Drugim riječima, nije važno ko je kupio dukat, već pažnja i želja da djetetu ostane lijepa uspomena.

Šta kaže stari običaj?

U tradicionalnoj kulturi darivanje djeteta imalo je posebno mjesto. Poklon nije bio samo znak pažnje, već i način da se djetetu požele zdravlje, sreća, napredak i blagostanje. Zlatnik je zbog svoje trajnosti imao dodatnu simboliku – trebalo je da ostane uz dijete kao vrijedna uspomena.

Zato, ako se porodica pita „ko treba da kupi dukat?“, najtačniji odgovor je: nema univerzalnog pravila. Ako je u pitanju krštenje, kum je tradicionalno jedan od onih koji daruju dijete i zlatnik je među poklonima koji se u našem narodu vezuju za tu priliku. Ako je riječ o rođenju, dukat može pokloniti baba, deda, kum ili bilo ko od bliskih ljudi. Običaj je lijep upravo onda kada je dar, zaista poklon od srca i u skladu sa mogućnostima osobe koja ga kupuje, a ne obaveza.