Uspješan sporazum mogao bi da smanji rizik od novog sukoba na Bliskom istoku u kojem bi učestvovali SAD, Izrael i Iran, ali i da obuzdaju nuklearne ambicije Teherana. 

Takođe bi potencijalno mogao da ublaži američke sankcije Iranu, možda transformišući njegovu poremećenu ekonomiju i preoblikujući njegov politički pejzaž.

U dvije dosadašnje runde razgovora, u Rimu i Omanu, dvije strane rekle su da će pregovori biti zasnovani na izgradnji povjerenja i pružanju uvjeravanja u vezi s iranskim nuklearnim programom, u zamjenu za ukidanje sankcija.

Ova, treća runda početak je prvih razgovora "na ekspertskom nivou" između iranskog i američkog tima.

U petak je iranski ministar spoljnih poslova Abas Aragči stigao u Muskat na čelu visokorangirane diplomatske, tehničke i stručne delegacije. Glavni američki pregovarač Stiv Vitkof sletio je u subotu, u pratnji tima koji predvode visoki zvaničnik Stejt departmenta Majkl Anton i eksperti iz Ministarstva finansija.

Ovi razgovori fokusiraće se na tehnička pitanja kao što su praćenje iranskih nuklearnih postrojenja, nivoi obogaćivanja uranijuma, upravljanje zalihama obogaćenog uranijuma i praktična pitanja u vezi s ublažavanjem američkih sankcija.

Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), do marta ove godine Iran je nagomilao više od 100 kilograma uranijuma obogaćenog do 60 odsto čistoće, što je nešto malo manje od količine dovoljne za oružje. 

Za nuklearno oružje obično je potreban uranijum obogaćen do oko 90 procenata. Ako se dodatno obogate, trenutne iranske zalihe mogle bi da se iskoriste za izradu nekoliko bombi.

Iran tvrdi da njegov nuklearni program nije namijenjen za proizvodnju oružja.

Posljednjih mjeseci američki predsjednik Donald Tramp više puta je upozoravao da će Sjedinjene Države pokrenuti vojnu akciju protiv Irana ako pregovori ne dovedu do sporazuma.

Teheran je, sa svoje strane, zaprijetio žestokom odmazdom ako bude napadnut i nagovijestio da bi mogao da se povuče iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Ta najava pojačala je tenzije u regionu i potencijalno podstakla druge zemlje da nastave s programima nuklearnog oružja.

Iran takođe kontroliše Ormuski moreuz, kritičnu tačku za globalne isporuke nafte. 

Ta zemlja takođe vojno je sposobna da cilja američke vojne baze u Zalivu i ostatku regiona, što su akcije koje bi mogle da destabilizuju globalna energetska tržišta i dodatno poremete svjetsku trgovinu, ionako napetu zbog Trampovih carina.

Iako su Iran i njegovi saveznici pretrpjeli značajne poraze u Siriji, Libanu i drugim dijelovima Bliskog istoka, Teheran zadržava sposobnost da odgovori na vojne akcije, poteze koji bi mogli dodatno da eskaliraju sukob širom regiona, prenosi Deutsche Welle.

Istovremeno, iranska ekonomija je pod teretom sankcija, korupcije i lošeg upravljanja, a mnogi Iranci koji se suočavaju sa inflacijom i velikim teškoćama nadaju se sporazumu koji bi mogao da donese ekonomsko olakšanje. 

U Iranu je posljednjih godina periodično dolazilo do javnih nemira, a bez proboja u nuklearnim pregovorima moglo bi da dođe do dalje političke nestabilnosti.

Godine sankcija i lošeg upravljanja ekonomijom produbile su teškoće za obične Irance i podstakle frustracije.

Godine 2015. Iran je postigao značajan nuklearni sporazum sa svjetskim silama, uključujući i Sjedinjene Države. Taj sporazum poznat je pod nazivom Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA). On je ograničio iranski nuklearni program i nametnuo strogi nadzor u zamjenu za ublažavanje sankcija.

Ali, Tramp se povukao iz sporazuma 2018. godine tokom svog prvog predsjedničkog mandata, kritikujući ga zbog toga što je privremen i zato što ne obuhvata iranski program balističkih raketa. 

Trampova administracija ponovo je uvela sveobuhvatne sankcije Iranu, poznate kao "kampanja maksimalnog pritiska".

Teheran je uspio da djelimično zaobiđe sankcije prodajom nafte i gasa preko neformalnih tržišta zemljama kao što su Kina, Indija i Malezija.

Međutim, njegova ekonomija, posebno industrije i kompanije van energetskog sektora, teško je pogođena sankcijama i stavljanjem na crne liste svjetskih banaka.

Kao odgovor na to, Iran se postepeno povlačio iz JCPOA, povećavajući obogaćivanje uranijuma daleko iznad ograničenja od 3,67 odsto utvrđenog sporazumom iz 2015.

Nedavni preliminarni razgovori u Omanu i Rimu opisani su kao konstruktivni, a Iran je signalizirao spremnost da se vrati na nivoe obogaćivanja u skladu sa JCPOA.

Iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei, koji je ranije zabranio pregovore s Trampovom administracijom, sada je razgovore odobrio i izrazio podršku pregovaračkom timu.

Ipak, duboko nepovjerenje i dalje postoji. Iranski pregovarači su navodno zahtijevali garancije da Vašington neće odustati od budućeg sporazuma, kao što je to učinio 2018. godine.

Kontradiktorne poruke Trampove administracije unijele su neizvjesnost u nuklearne pregovore s Iranom.

Protivrječni signali američkih zvaničnika stvorili su neizvjesnost u vezi sa stavom Vašingtona. Neki američki pregovarači iznijeli su ideju da se Iranu dozvoli ograničeno obogaćivanje uranijuma pod strogim međunarodnim nadzorom. 

Drugi, uključujući i državnog sekretara Marka Rubija, zalažu se za to da Iran uvozi obogaćeni uranijum, a ne da se on proizvodi u toj zemlji.

Savjetnik za nacionalnu bezbjednost Majk Volc insistirao je na potpunom demontiranju iranske nuklearne infrastrukture, što je zahtjev koji je Teheran odlučno odbio.

U neočekivanom potezu, nakon druge runde pregovora u Rimu, Aragči je predložio da se dozvole američke investicije u iranski civilni nuklearni energetski sektor, uključujući i izgradnju do 19 novih reaktora. To bi bila svojevrsna zaštitna mjera protiv naoružavanja.

Tramp je rekao da svaki budući sporazum sa Iranom "neće biti kao sporazum iz 2015. godine" i obećao da će biti "drugačiji, a možda i mnogo jači". On će, međutim, morati da balansira: da dovoljno pooštri sporazum kako bi smirio kritičare, uključujući Izrael i države Persijskog zaliva, a da pritom potpuno ne prekine pregovore.