Engleski državni sekretar za digitalizaciju, kulturu, medije i sport Oliver Dauden objavio je da će od prvog avgusta biti ponovo otvorene sale, teatri i drugi objekti za organizovanje kulturnih sadržaja. Dauden je na Tviteru između ostalog napisao: „Od prvog avgusta publika se može vratiti priredbama u zatvorenim prostorima, pozorištima, muzičkim halama i drugim mjestima.”

Ponovno otvaranje podrazumijeva poštovanje nekoliko preduslova: 

1. Smanjeni kapaciteti prostora kako bi se omogućio razmak među posjetiocima
2. Karte će se kupovati preko interneta kako bi se smanjile gužve i kontakti
3. Prostori će imati jasno obilježena mjesta kako bi se mogla ostvariti potrebna udaljenost između ljudi
4. Povećana higijena prostora
5. Izvođači moraju poštovati mjere socijalne distance kad god je to moguće.

Ovaj potez predstavlja ulazak u četvrtu fazu vladinog plana za ponovno otvaranje kulturnih ustanova. Posljednja, peta faza predviđa povratak u „normalu”, odnosno stanje kakvo je bilo prije izbijanja pandemije. Plan je podržan i ekonomskim sredstvima. Naime, vlada je za pomoć ovom sektoru izdvojila 1,57 milijardi funti.

Ono što bi trebalo da izazove pažnju jeste jasan plan koji su engleske vlasti sačinile i sprovode ga tačku po tačku. Utisak je da je upravo to ono što nedostaje u našoj borbi protiv korone. Bijeljinski krizni štab je donio odluku da se zabrane „svirke uživo”, ali ono što nije jasno jeste ko je konkretno podnio taj predlog kriznom štabu i iz kojih razloga pa se stiče utisak da je odluka donijeta proizvoljno.

Očekivano bi bilo da prije donošenja bilo koje odluke budu postavljeni ciljevi koje bi neka odluka trebalo da ostvari, kao i da ti ciljevi budu lako provjerljivi i mjerljivi. Da li je krizni štab propratio tu odluku očekivanjem da će njena primjena smanjiti broj zaraženih za nekoliko procenata? Da li su pripremili dodatne mjere ili ukidanje prvobitne odluke ukoliko ciljevi ne budu ostvareni? Na koji će se način moći utvrditi da je promjena u broju zaraženih izazvana upravo ovom odlukom? Šta će se desiti ukoliko broj zaraženih ostane nepromijenjen i nakon ove odluke? Da li će krizni štab priznati da je donio lošu i neutemeljenu odluku?

Osim ovih pitanja ostaje i ono glavno: da li postoji ikakav plan ili se postupa stihijski? Čime će se mjeriti uspješnost određenih propisa? Kada ne postoje jasni ciljevi i mjerila, lako je reći da smo se uspješno izborili sa koronom. Kako se taj uspjeh mjeri? Naravno, za one koji su odgovorni uvijek je lakše kada se njihova uspješnost ne može jasno procijeniti.
 

D. P.