Neki slobodniji dječaci iz grupe znali su poneki Tempo i da maznu s trafike, koristeći  nesmotrenost starijeg  čike prodavca, jer je za većinu to bilo skupo štivo. U to vrijeme trebalo se naći današnjih 4 KM. Nije se imalo za takav luksuz. Bilo je kod nekih dječaka i straha, pa su plašljiviji promjenili trafiku, kada su saznali da je čiko grupu prijavio rukovodstvu škole. Kako je nadoknadio štetu nikada nisu saznali. Tempo se gledao kao nešto najljepše u to vrijeme, boje naslovnice su toliko bile privlačne, a i kvalitet papira, polako se otvarao, a onda još pažljivije  tražili tekstovi o Crvenoj zvezdi. Čitali su se ko zna koliko puta. O tadašnjim ljubimcima, Milku Đurovskom prije svih. Školska lektira je bila tako mrska. Godinu dana kasnije Milko ih je izdao , a oni su poslije ljubavi koju su nekako uspjeli  otpatiti  , dobili nove ljubimce. Piksija , Boru Cvetkovića, i tako redom do Deje, Pančeva, Robija...Čitanje Tempa bila je priprema za prvo gledanje uživo crvenobijelih. Konačno, u proljeće  1985 prvi odlazak! Semberija transport redovno je tada organizovala odlaske na derbi. Tetak grobar priuštio je dječaku prvi derbi. Kakav apsurd, putovao je s grobarom i njegovim prijateljem , ali predivni osjećaj ga nije napuštao i pored konstantnog zadirkivanja koje će im vratiti u povratku. Do tada dječak je Beograd pamtio po oblačenju porodičnom u Kluzu, Beku, jer je otac bio radnik Bagersko-brodarskog preduzeća sa sjedištem u prestonici, pa je mogao dječaku priuštiti dva puta godišnje kupovinu garderobe u tim konfekcijskim gigantima tog vremena. Otac obično prenese , usadi ljubav i prema klubu. Za Zvezdu dječak je prvi put čuo na opraštanju Džajića. Pape Sušić je dao tri gola gaučosima. Tada dva tv kanala, a na jednom Jugoslavija - Argentina. Poslije tog događaja, kao kroz neku maglu sjećao se Pižona, Duleta Savića...Veliki poster 1,5x1,5 m iz sezone 81/82 do danas je sačuvan , na njemu se vidi i tada golobradi Milko Đurovski, a iza njihovih leđa taj veliki zapad. Prvi dječakov derbi završen je 2:0 , strijelci su bili Halilović uz pomoć Kaličanina, i M.Đurovski. Osjećaji na Marakani su se miješali. Prvo što je uočio jeste ogroman objekat do kojeg prilazite hodajući uz brdo, autobus je ostao negdje dole. A onda još veći prostor kada dugo silazite niz zapad do svoje stolice. Djeca se ni tada nisu vodila na uzavreli sjever . Slijedilo je razgledanje tog ogromnog prostora do početka utakmice. Sve je bilo puno , sa sjevera i juga huk. Više se gledalo prema sjeveru naravno. Kada je utakmica počela nikada nije želio da se završi jer mu se nije išlo kući. Kao kad ste prvi put sa djevojkom ili simpatijom u OŠ, ma šta to značilo , želite da dodiri dlanova nikad ne prestanu, da traju i traju. Tako je i sa Zvezdom , jednom je zavolite i ta ljubav ostaje vječna! Poslije Ludogoreca mnogi pljuju Kangu,  a u generaciji  Pižona bio je Jurišić koji može kod Ginisa upisati svoje crvene kartone.   Neki novi dječaci će brzo zaboraviti taj bolni poraz , jer očevi će im pričati da je Zvezda do finala Kupa UEFE sa Borusijom gubila mnogo puta, da se generacija iz Barija stvarala godinama, da je i ona gubila do konačnog slavlja 1991. Zvezda je poslije dužeg nametnutog bola mimo terena,  od državnih grobara i od komšije malog kako to reče Bora, konačno na putu oporavka. Počela je da šalje svoje igrače u Liverpul, kao nekad kada su odlazili u Arsenal (Pižon), Real Madrid (Janković, Robi) , Milan (Dejo), Juventus (Jugović)...   

D.G.