Čičkovići, Tripići, Radulovići i Jovići, koji su bili u selu, vijekovima su preživljavali zahvaljujući izdržljivoj bosanskohercegovačkoj kravi Buši, pokojoj ovci i marljivim pčelama. Danas je malo ko spreman na takav život.

Ekipu "Nezavisnih" novina, pored susretljivih domaćina koji su se, kako kažu, i sami iznenadili što vide nepoznata lica, dočekala je i poprilično specifična klima. Svojevrsna mješavina kontinentalno planinske i morske, što dokazuju smokva i krompir, koji rastu jedno kraj drugog.

- Šta ti fali, ako imaš soli i krtole, gladan nećeš ostati. A ova današnja đeca su više u prodavnici nego u kući, malo, malo nešto fali - složiše se svi mještani Šćenice okupljeni u dvorištu kuće Jove i Perunike Čičković.

- Sjećam se prije rata odeš u prodavnicu jednom mjesečeno, kupiš brašno, šećer, ulje, so i cigare, natovariš mazgu i ideš kući. Cijelo selo nije imalo smeća koliko jedna kuća danas - kaže Jovo.

Do prvog susjednog mjesta i prodavnice ima čitavih osam kilometara, skoro isto toliko koliko i do prelijepog Dubrovnika. Jovo i Perunika su se posle izbjeglištva u Šćenicu vratili 2008. godine.

"Na svome je najljepše"

Kažu da bi bili sretni da su krenuli bar od nule, nego je bilo još i gore. Stara kuća nije imala ni krova ni zidove. Ipak, kažu, ne žale.

- Godinu dana smo mi radili da dođemo do toga da samo možemo leći i ništa više. Ali šta ima veze, ne možemo svi pod platane. Ima, moj ti, ljepših i boljih sela, ali nama je ovdje fino. A na svome ti je najlepše - priča Jovo.

On i žena se bave poljoprivredom, naravno onoliko koliko im hercegovački krš dozvoljava. Dodatni prihod su i pčele. Koliko tačno košnica imaju zbog starog pčelarskog sujevjerja neće da kažu.

- Tu negdje stotinjak, ne znam tačno - govori Jovo i smije se.

Za hercegovački kamen, za koji govore da nema težeg od njega za život, kažu da, ako hoćeš da vidiš kakva mu je stvarno narav, "stavi jedan poveći za vrat i hodaj malo".

- Slabo ovdje šta uspjeva, a i kada rodi, napatio si se za to ko niko. Zemlja kamenita, udaljena po par kilometara od kuće, u brdu... pa ako kuća nema konja, sve na rukama i leđima prenosiš - pripovjeda Ilija Jović, koji je došao da popije kafu i popriča sa gostima u selu.

Ilija je samac u svojim pedesetima. Dani mu, kaže, prolaze u radu u bašti, vraćanju stoke sa ispaše, muženju i sirenju sira. Naravno, nađe se vremena i da se sjedne i zapali jedna, ono što se kaže za dušu.  U Šćenici nema druge vode osim čuvene čatrnje, a kako kažu, niko i ne spominje da će im "dovoditi slavinu" u selo.

- E, moj junače, kakva voda, jedva smo i ovo struje prije tri godine dobili - odmahuje glavom Ilija. Šćenica je prije rata imala područnu školu do četvrtog razreda koja se nalazila u centru sela. A posle četvrtog, kažu, uzmeš kesu i za Dubrovnik ili Trebinje.

Kesa je služila umjesto torbe, jer o tako nečemu su mogli samo sanjati. A i kese su, kažu, bile drugačije, kvalitetnije. Nekako kao i život u Šćenici.

- A bile su te neke kese, na njima bila slika Dubrovnika i natpis, svi smo mi to nosili u školu i po pola godine i nisu pucale. Danas, danas je nekako sve drugačije - sa nekom sjetom u glasu i očima priča Ilija, pišu Nezavisne.