Vrijeme prije polaska u školu se uglavnom provodilo na ulici, jer rijetko koji roditelj je imao tada novac za vrtić, za bejbisiterku. Prije polaska u školu o toj djeci su brinule komšije, i stanari kuća u kojima su vlasnici izdavali sobe, a ta djeca ipak najviše sama o sebi. Tada se brzo odrastalo. Zajednički, u grupi.

Slično je bilo i nakon polasku u školu. Ulica je bila sloboda!  

Bilo je tu na ulici igara raznih - "cijele pole" (igra sa sličicama iz albuma sa EP, SP u fudbalu, košarci, ili sa sličicima likova iz šampionata SFRJ u fudbalu i košarci), igrao se i fudbal u blizini tadašnje "streljane" na poljani uz zgradu ko zna koliko staru nedaleko od ulaza u fabriku ''Zenit'' ...

Određen broj slobodnijih dječaka je znao već tada zaraditi i prve novce - na kartonskim kutijama izlagali su i prodavali stare Lunov Magnus stripove. Do najstarijih brojeva Bleka, Zagora, Teksa, Komandanta Marka i drugih junaka, mogli su doći samo kod Bjelke, mangupa sa košarkaških terena koji će nekoliko godina kasnije postati neprikosnoveni muzički vladar kad je riječ o diskotekama i drugim muzičkim sadržajima u gradu.

Jedan od dječaka, stanar u njegovoj kako su je zvali "Kurjakovoj kući"  imao je sreću da uz Bjelku sazna za mnogo štošta u tim godinama kad djeca upijaju sve što čuju. Stripovi su bili najpoželjnija stvar. Četvrtkom se po najnoviji broj trčalo do ulaza u zelenu pijacu, do trafike koja je ličila na građevine iz stripova i vesterna. Stare fotografije tog ulaza postoje još u Muzeju Semberije i kod ponekog starijeg Bijeljinca. Sadržaji najnovijih brojeva Lunovih magnus stripova su se upijali kao nijedno školsko gradivo.

Uz Bjelku se učilo i o filmovima koji su se u četiri navrata u toku dana prikazivali u obližnjem kinu. Djeca su bila u kinu u 10 i 16 časova. Večernji termini bili su rezervisani za omladinu i starije Bijeljince. Brus Li je bio junak njihovog odrastanja, između ostalih. Zbog njega su mnogi završili na treninzima tadašnjeg karate kluba, iako je Brusov kung fu bio nešto sasvim drugo. Lijev kung fu, dječak iz Galca će uživo vidjeti tek kod Željka u Galamić sokaku, nekoliko godina kasnije kada je slučajno upoznao momka koji je do najsitnijih detalja upražnjavao Brusovu vještinu. Nunčake je Željko sam pravio i svakodnevno vježbao.

Danas je taj momak negdje u USA. Kao što su i mnogi drugi iz ovog grada, na raznim meridijanima.

Lijeve vještine su se tada učile i zbog nekih starijih dječaka koji su znali maltretirati mlađe. "Ćuganova grupa" je bila, prije svih, vatreno krštenje za prvo pesničenje. Ćugan je bio omanji, čvrsto građeni momak, stariji nekoliko godina koji je sa "svojima" maltretirao mlađe u gradu. Iz tog i drugih razloga "njegova grupa" je bila redovni "stanar" Centra za socijalni rad. U masno farbanoj brvnari preko puta gradskog parka oni su imali redovno prenoćište do krakotrajne slobode, koja se ukidala sa prvim narednim prestupom u gradu.

I opet je Bjelka bio taj koji je dječake iz svoje ulice čuvao na "megdanu" sa Ćuganom. Čuvao ih je od "čopora", odnosno obezbjeđivao ravnopravni dvoboj. Jedan na jedan, a ne kako je Ćugan uglavnom znao da s "čoporom" utjeruje strah dječacima iz Galca.

Dok su Ćugan i ostali provodili sate i dane u Centru za socijalni rad preko puta gradskog parka, djeca iz Galca su se igrala u tom parku. Zimi se, niz snijeg, spuštalo sa rijetkih malih uzvišenja i radovalo kao da si negdje na nekim obroncima a ne u ravnoj Semberiji. A ljeti? E to je bila posebna radost. 

U iščekivanju prvog "poni" bicikla od roditelja, koristio se Bjelkin takođe neki mali slovenački "rog". Iz njegovog obično otključanog podruma dječaci su na nekoliko sati krišom pozajmljivali taj "točak" i odlazili do parka. Kakva je to radost bila! Voziš bicikl po onim stazama i razvijaš sve veću brzinu. Vježbaš za budućnost kada ćeš se provozati gradom na svom prvom "poniju"!

D.G.