Batković: Bračni par Bobić obilježio 50 godina braka
Da ljubav nema rok trajanja dokazuje bračni par Bobić iz Batkovića koji je juče u svom porodičnom domu uz stotinjak zvanica obilježio 50 godina braka. Zlatnu svadbu je osim gostiju uveličalo troje djece Radoslava i Borke i osam unučadi.
Vrijeme je potvrdilo, Radoslavova i Borkina zakletva na vječnu ljubav data još 1968. godine – ispunjena je. Kažu, od prvog dana su znali da će uspjeti.
"Mislim da je to bila ljubav na prvi pogled. Nismo se dugo zabavljali. Imali smo malu svadbu, skromnu. Bilo je veliko siromaštvo. Ali ostali smo skupa. Volimo se kao i prvog dana", kaže baka Borka.
"Nismo imali ni nulu. Mi smo bili u minusu, pa smo prvo radili da dođemo na nulu. Danas toga nema. Nema razumijevanja, nema tolerancije. Bili smo sirotinja. Ja sam se oženio u tuđem džemperu. Nisam imao svoj da obučem, ali to nije bilo važno, nije se to gledalo. Danas nešto drugo gledaju", priča djed Radoslav.
Dodaje i Borka: "Današnja omladina misli da je brak idila. To je jedna vrsta borbe. Morate da se borite da vam bračni drug ostane uz vas cijeli život. Sve što se danas desi negativno, mi sutra zaboravimo i idemo dalje. Tako smo evo svih ovih naših 50 godina".
"Mi smo se bavili svačim. U našem dvorištu ovako jedanaesti put muzika svira. Mi smo obišli Semberiju uzduž i poprijeko. Ja sam 15 godina radio sa kamerom, aktivno, sve ispraćaje, svadbe itd".
"Mi smo znali očima da se dogovorimo šta ćemo i kako ćemo. Otišli smo i u Njemačku i tamo nešto zaradili, a onda smo se sa naše troje djece vratili ovdje".
"Tajna uspjeha ne postoji", kroz osmijeh ističu Bobići. Ipak, dodaju, kompromis i razumijevanje su dobar temelj za dugovječnost.
"Svuda smo skupa išli. I u šumu, i u njivu, i u kafanu. Ja sam jedina žena koja je poslije deset godina rada u Njemačkoj sa svojim mužem išla ovdje po kafanama, a tada je u kafani bilo jako malo ženskih osoba", priča Borka.
A to je ujedno i recept za prevazilaženje onih najtežih trenutaka, koje nam život priredi, bez pitanja i najave.
"Prije sedam godina sam operisao srce i ostao sam živ, a ona je prije dvije godine dobila dva mjeseca života, ali je preživjela. Danas ona vozi auto, pomaže djeci i vozi unučad u školu. Sretno živimo".
"Sve smo prevazišli. I ovo vrijeme kada sam bila nepokretna. Moja porodica, muž, djeca, snaja koja sa nama živi. Nisu dozvolili da zaplačem".
Priču koju su Radoslav i Borka započeli prije pola vijeka nastavljaju kažu, malo mirnijim tempom, ali i dalje uz zajednički rad, slogu i ljubav sa troje djece i osmoro unučadi koji ovu porodicu čine idiličnom.