FOTO: story.rs

Veliki glumac Aleksandar Berček rijetko daje intervjue, međutim, kada se nađe u prilici da govori, te riječi se dugo pamte i prepričavaju. Glumac je gostovao u emisiji “TV lica kao sav normalan svijet” u kojoj je govorio o do tada nepoznatim detaljima iz njegovog života!

Počeo je od djetinjstva, pa nastavio ka studentskim danima i pehu koji mu je otac priredio.

– Mene su kad sam bio mali roditelji samo trebali da nahrane i obuku. Poslije sam shvatio da sve moram sam. Kada sam došao 1969. u Beograd sam se osamostalio. To je bilo neko sretno vrijeme pa su bile stipendije. Ja sam imao tri – počinje priču Berček.

Ispričao je kako je tada imao više para on kao student nego njegov otac penziju.

– I ja poslije druge godine, doduše radio sam i jedan film, kupim polovnog fiću. Dotjeram ga kući, a moj otac koga su zvali Lala milicajac kaže:

– Čime si ovo došao?

– Autom.

– Čiji je ovo auto?

– Moj.

– A ne može to tako.

I sjede na bicikl i ode u miliciju da me prijavi. Dođu dva policajca koje znam naši pšrijatelji. Ali sve je bilo službeno – Druže saobraćajnu pokaži…

Kažu mom ocu:
– Lalo, njegov je lijepo piše ovdje.

– Eto, a ja ni bicikl nisam uspio da kupim, a on student, ne znam ni šta studira.

Tada je počeo sam da zarađuje, a prije toga je, zbog siromaštva bio neuhranjeni dječak koji ni u školu nije mogao da se upiše.

Iako je kasnije uspijevao da se snađe i zaradi novac u mladosti mu nije bilo lako. Zbog siromaštva je bio neuhranjen, a zbog neuhranjenosti nije mogao da se upiše u vojnu šoklu.

– Pošto smo bili teška sirotinja, a sirotinja ide u vojne škole ja se prijavim tamo. Dva puta sam se prijavljivao i dva puta me odbiju zbog neuhranjenosti. Doduše tamo su na tim pregledima bili pedagozi i psiholozi možda su procijenili koliko bih bio poslušan, pa me nisu primili. Elem, takmičio sam se u recitovanju u Žablju. Govorio sam Jesenjina i tu me publika iznijela na rukama. Poslije sam bio u Plani i tu uzmem treće mjesto – priča Berček.

– Ja dobijem knjigu Dušana Baranina “Veliki gospodar”. To je roman o Milošu Obrenoviću. Ja krenem ono da čitam… A nas u to vrijeme nisu mnogo učili o srpskoj istoriji. Mogli smo samo da naučimo o njemu da je bio marveni trgovac, da je posovao, bio švaler, tukao ženu… Ej čovjek koji je stvorio modernu srpsku državu. Ta knjiga je stalno tu stajala, bilo je tu raznih anegdota o Milošu. Desi se da Mira Trailović pozove mene da iz JDP pređem u Atelje 212. E sad ja dobijem angažman u jednoj predstavi, jer tako je to bilo – taj prelazak iz pozorišta u pozorište je bio takav da dobiješ neku ulogu u tom novom pozorištu. Kad, jedan dan meni zvoni telefon, javljaju mi iz TV Beograd da se radi drama “Karađorđeva smrt” i da ja treba da igram Miloša Obrenovića. Pročitam scenario – fantastičan. I tu ga prvi put odigram. Znači idemo redom – prvo dobijem knjigu o Milošu o kome do tada nisam mnogo znao, onda dođe da igram njega u toj drami, zatim ga ponovo igram u seriji “Vuk Karadžić”, dolazim u Narodno pozorište koje je osnovao Mihailo Obrenović. Poslije se raspitam malo Mihailo Obrenović i ja rođeni istog dana – 4. septembra. E sad kažu nešto ima ili ima anđela ili đavola”, ispričao je Berček u dahu.

– Kad sam snimao “Krugove” u Trebinju ima scena u kojoj pada neka greda… I bilo nekih pola 9 ujutru i ja da pokažem kako – opalim glavom i rasiječem je. To je sad pitanje da li nastavljamo snimanje ili ne. I srećom jedna šminkerka se sjeti neke masti da to blokira. I vidjećete u filmu ima ta fleka. Kažem sebi – Berček do sada nikad nisi glumio prije 9 i sad si našao… I evo šta ti se desilo.

– Ja mislim da oni i ne znaju da sam ja glumac. Sad kad su malo ostarili traže mi nekad karte… Ali nisam ja to tako vaspitao – kao idemo da podržimo tatu. Ma jok. Znam da idu tajno. Oni bi rekli šta misle kad bih ih ja pitao. Ali ja ne pitam. Ako hoće da kažu sami, nek kažu. Nisam dugo bio sa djecom, i to mi je žal. Od četvoro moje djece dvoje su se nešto šunjali teli kao da upisuju glumu. Ja to nisam dozvolio. Jer prvo da sam ja vidio da to vrijedi ja se ne bih miješao, a druga važnija – da su oni to stvarno htjeli, i da ne mogu bez toga oni bi uspjeli i bez mene. Mogu drvo da naučim da položi prijemni na FDU ali sam sebi dao riječ odavno da nikome neću pomoći. Ko vrijedi sam može da uspije – rekao je Berček.

– Kad se dogovore malo reditelji, malo novinari, malo kritičari mogu da naprave zvijezdu od koga hoće. Možda ste primijetili, ali ja se nikad ne klanjam publici. Nisam se klanjao ni kao student. Dobro ima kolega koje vole da tako produže aplauz pa se klanjaju do zemlje crnice. Ali ako sam ja taj neki posao radio i uradio ga dobro. A vi došli da me gledate i aplaudirate mi što bi se ja klanjao ako sam već dobro posao uradio. Kad sam sve uradio vi me tjerate da vam se još na kraju i klanjam. Mislim da to nije u redu…

Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 0 )